< rujan, 2011  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (7)
Travanj 2009 (10)
Prosinac 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Bolje da me mrze zbog onoga što jesam, nego da me vole zbog nečega što nisam...

Pisati ovaj blog za mene je postao način mog života.
Nisam nadarena za ples, glumu, pjevanje ni nešto slično. Zato svu svoju maštu, kreativnost, osjećaje i misli prenosim u riječi i dajem ih vama da procijenite ono što jesam ili pokušavam biti.
Nitko od mojih poznanika, prijatelja ni obitelji ne zna da pišem blog. To mi dodatno olakšava stvar jer sada zaista mogu napisati ono što želim, a znam da zbog toga neću slušati prodike ili odgovarati na glupa pitanja. Pišem od kad sam naučila abecedu, a kroz iskustvo sam naučila da ništa nije previše osobno ili intinno da bi se ostalo neobjavljeno.
Zahvaljujem svima koji odvajaju minute čitajući ono što stvara moj um, a posebno onima koji se redovito vraćaju po još...
sretan

Moje ime nije važno, kao ni koliko godina imam. Poklanjam vam srce i dušu na dlanu. Vi procijenite koliko ona zaista vrijedi...

nedjelja, 25.09.2011.

Kad ljubav eksplodira

Zašto mi nitko nije rekao da je tako teško? Samo su rekli da će proći s vremenom i da ono sve liječi. To je istina...ali onda se opet pojavi neko zlo, pritisne gumb na vremeplovu i vrati me natrag. Toliko natrag da mi rane opet krvare i postanu svježe. Onda se ponovo pretvore u ružne ožiljke, pa sve ispočetka. Zapravo lažem kad kažem da su ožiljci bezbolni jer nisu. Bole me za oči. Moje i onih koji me vole. Podsjećaju ne bitke i poraze, na ratove i nestajanje. To su moji ordeni za hrabrost i ludost, ali prije svega za najveću ljubav. Podivljalu ljubav koja posjeduje sva oružja, zna sve jezike i poznaje me bolje nego ja samu sebe. Nadmoćna i nadnaravna ljubav koja se uništila sama, bez upozorenja i pitanja. Započela je bitku sama sa sobom, a onda nestala. Nije mislila koliko je toga uništila. Nije svjesna koliko su ožiljaka uzrokovale njezine krhotine onog trena kada je eksplodirala. I nikada neće znati koliko se suza te noći pomiješalo s krvi...

|komentiraj 0| printaj| #|

petak, 03.12.2010.

Volim ga, a ti živi s tim

Ne znam ti ime, dob ni adresu. Znam samo da ga voliš. Tako bar ljudi kažu. Vjerujem im. Voli ga bar upola koliko ga volim ja. Dala sam mu slobodu, a on je izabrao tebe. Voljela sam ga dovoljno da maučim živjeti s tim - njegovom tuđom ljubavi i tvojom slikom u njegovu novčaniku. Dobio ga je od mene za naš prvi zajednički Božić. Bio je mi je to stvarno sretan Božić!
Ljubi ga onakvog kakav je jer takav je savršen u svakom smislu. Čuvaj njegov čist um, prelijepo tijelo, njegovu nevinost i naivnost. Čuvaj mene u njemu jer jedino ću tako živjeti u svom boljem dijelu, jedino će tako bolja ja imati tijelo.
Skidaj bol s njegova lica poljupcima, istjeraj njegovu tugu riječima, izliječi njegovo tijelo svojim. Tako sam ja to radila. Sada radi ti.
Do smrti će me boljeti što se ne budi pored mene. Jedino što će mi na lice samo s vremena na vrijeme vratiti osmijeh bit će njegov osmijeh jer znam da je s tobom sretan.
Želim ti još reći da iako bi najradije da ne postojiš, draga si mi. Zato te molim da ga voliš. Ne daj nikome da stane između vas kao što sam ja dala jer čak ni tebi, mojoj suparnici, ne želim bol koja me sad ubija.
Volim ga. Živi s tim.

|komentiraj 1| printaj| #|

ponedjeljak, 07.12.2009.

OVAJ PUT LAŽ VRIJEDI VIŠE...

Nevjerojatno je koliko je idealiziranje osobe koju volim pomutilo moj um... neprestano činim istu grešku. To ne izbacije iz takta. Voljela sam misliti da je savršen onda sam samo sjela i na trenutak razmislila. Bio je daleko od savršenstva. Puno dalje od idealnog čovjeka. Moje su misli teške, a on prolazi nekažnjeno, u njih ulazi nepozvan ako uopće iz njih izađe. Nije fer. Da bar ne mogu razmišljati. Da bar ne osjećam i ne znam. Uzalud se borim. Neprestano kasnim. Ne mogu te pratiti ni sustići. Uvijek si korak ili dva ispred mene. Predviđaš svaki moj potez bez greške. Znaš da ''ne'' u mom riječniku ne postoji. Ti si otrov. Droga. Ja sam otrovana. Ovisna. Tko prizna, pola mu se oprašta. Meni se duplo dodaje. Ipak nas je u ovoj priči troje. Tebi sve ide od ruke: od ljubavi do prevare. Možda si ipak savršen. Svejedno, ne daj mi da saznam. Ovog puta ne zaslužujem istinu.

|komentiraj 7| printaj| #|

srijeda, 02.12.2009.

Ispod vrelih suza...

I da te volim, ne bih to znala. Da znam ne bih priznala. Ništa od toga nije ni potrebno. Svi ionako znaju. Osim mene. svjesna sam da nikada nitko neće biti ti. Niti želim da bude. Kad nam se jedno putevi razdvoje falit će mi tvoje sve... oblaci ispod kojih hodaš, zrak koji dišeš, glas dok izgovaraš moje ime. Sve. Sve što je ikad činilo tebe.
Kažu da s vremenom sve prođe. Proći će i ovo. Ne bojim se. Ova me ljubav učinila najsnažnijom. Nakon slomljenog srca više me ništa ne može uplašiti. Čak ni tvoji poljupci kojima prije nikada nisam mogla odoljeti.
I sad dok slušam pjesmu anđela i pokušavam zaboraviti tvoje postojanje i učiniti svoj život stvarnom bez tebe, rijeka vrelih suza muti mi pogled na budućnost u kojoj te nema. Nema ni mene....

|komentiraj 5| printaj| #|

nedjelja, 13.09.2009.

...kao što si ti...

Divim se čovjeku kao što si ti. Čovjek čvrstog karaktera i debelog obraza. Volim ljude kao što si ti i nemam nikakvih predrasuda. Ljubav koju osjećaš prema svojoj djevojci više je nego čudna. Mislim da si nikada neću oprostiti što sam ušla u taj trokut (možda i mnogokut, ali ne želim o tome razmišljati). I ako si oprostim, nikada neću zaboraviti. Ti si bio moje prvo svitanje u dvoje i nosit ću te ispod kože sve dok ne umrem. Ti si bio moje prvo sve. Nije me briga što službeno pripadaš njoj. Kad si sa mnom, moj si i nije mi stalo ni do koga osim do tebe i mene. Sve oko nas postaje samo vrijeme i zrak. To nema mjeru. Kolko god se trudili to dvoje nikada nećemo moći izmjeriti niti naći njihov početak, a ni kraj. Sve je to beskonačno, postoji oduvijek i trajat će zauvijek. Isto kao i moji osjećai prema tebi. Nije mi žao ničega što sam napravila s tobom. Jedino mi je žao što sam te upoznala. Da imam priliku vratiti vrijeme, sigurna sam da se ne tom mjestu ne bih našla u ono vrijeme. Svoju bih zadnju ljetnu noć radije provela zatvorena u malo sobici gledajuću TV na kojem se većinu vremena prikazuju reklame ili najave dosadnih starih filmova.
Čak i da napišem savršenu priču o nama ili snimim savršen film to ne bi ništa promijenilo pa sam opet napisala samo jedan običan, dosadan post i jednostavno počela vjerovati u

četvrtak, 27.08.2009.

Dan kad se istina probudila

Nakon dugo vremena spremna sam objaviti konačnu istinu o svom ljubavnom životu koji protežem kroz cijeli blog i svakom postu dosajem mali začin svega toga. Voljela bih da me nakon pročitanog teksta ne osuđujete, nego dobro razmislite kako biste postupili na mom mjestu:
P.S. razmišljajte srcem
<3

Kažu mi da sam živčana, nervozna, nestrpljiva. Znam da nisam. Koliko bi cura mojih godina i interesa čekalo dečka godinu dana, na svakom susretu s njim slušalo o njegovoj curi i čekalo rok kad oni trebaju prekinuti. Da stvar bude još gora postojao je određen datum. Svaka minuta do tad bila je duga. Nakon tog dana meni svejedno ništa nije zagarantirano. Ostaje mi samo nada i moje čekanje. Nije niti sigurno da će uopće doći do prekida. Ona mora srediti svoj život. Za to ima cijelu godinu. Zapravo ostalo joj je još 23 dana. Ako nije bila u stanju do sad obaviti stvar koju je trebala ne znam ima li još vremena i da li je ovih nekoliko dana dovoljno. Ona ga čini sretnim. Zato ju ne mrzim. Mnoge druge bi. Vidjela sam ju. Nikome ne bih poželjela taj osjećaj. Sresti nju nakon noći provedene s njim. Osjećala sam se loše. Jako loše. Prvi puta od kad ju vara sa mnom pomislila sam da zapravo radim nešto grozno. Jako loše... Bilo me neopisivo strah. Kako nikad prije. Lijepa je. Naivna. Djeluje ozbiljno. Starije. Ona i je puno starija... Nema tu ljubavi. Samo drugačija vrsta ovisnosti jedno o drugome. Zapravo, njega za nju veže obećanje. Njegova riječ koju ne želi pregaziti. Tvrdoglav je. Kao i ja. Jednim djelićem svoje male crne duše nadam se da neće prekinuti. Ma koliko me to boljelo ne želim da mu se nakon svega protekla godina čini uzaludno potraćena. On sam tvrdi kako nema razloga žaliti ni za čim jer su trenuci koje provodi s njom najljepši u njegovom životu. Nemate pojma kako boli kad vam to kaže dok goli s njim ležite u toplom krevetu pokraj otvorenog prozora, gledate u zvijezde na ljetom nebu... pri tom ju naziva svojom ljubavi. Boli. Nije to samo ona unutarnja bol. Ova je toliko jaka da me boli cijelo tijelo. I više od toga. Svim se silama trudim biti pribrana i uvjeriti samu sebe kako je to samo dio mog života koji mogu zaboraviti ako se prestanem viđati s njim. Vjerujem da bi me to ubilo. I ovako sam na pola živa, ali ovo bi me dokrajčilo. Doslovno. Nestala bih s lica zemlje poput dima. Često se pitam koga bih sad voljela umjesto njega...da ga nikad nisam srela, kome bih sada poklanja ove osjećaje koje mi on sada tako bezobrazno krade, a je se ne opirem. Odustala sam od bilo kog drugog. Voljela bih da mi ne smeta njezina prisutnost u mom životu, ali ipak sam samo čovjek i jebeno zaljubljena žena i naravno da mi smeta. Svaki me dan proganja. Jedino kad sam mirna je kad sam s njim. To je droga. Lijek svemu...
Kažu da je to život. Nekad gorak, nekad sladak. Već godinu dana moj nema okus. Jedino njegov miris koji ne silazi s moje kože bez obzira koliko vode prolila po sebi.

nedjelja, 02.08.2009.

...jako mrzi, a još više voli... <3

Stajala je na autobusnoj stanici nogama čvrsto priljubljenim uz vrući asfalt. Sve što je osjaćala nije mislila, a sve što je mislila nije osjećala. Srce i pomućeni razum doveli su njeno tijelo do granice isparavanja s lica Zemlje, a sve što je trebala bio je njegov poljubac poput najhladnije kocke leda koja u sebi sadrži onaj poseban njegov miris. Ne postoji vrijeme ni zrak koji bi ju ponovo učinili stvarnom u potpunom ljudskom obliku. Jedino što se pitala bilo je čuje li što misli i plače li toliko često kao ona. Trebala ga je prije nego potpuno nestane poput kristalića u jutarnjoj magli čekajući čudo. Odavno ne vjeruje u čuda. I prinčeve. I happy end. Vjeruje da je odrasla. Vjeruje u životne bajke. Točnije, vjeruje u svoju sudbinu. Njezini su snovi neostvarivi. Ona želi dotaknuti zvijezde, sunce, znati sve... najviše želi naučiti disati bez njegovog zraka. Znala je da to može. Samo nije htjela. Sve što ju je ikada činilo sretnom bilo je udisanje njegovog zraka, jer zapravo, prije toga uopće nije bila živa. Shvatila je to tek s prvim udahom. Iako se sve ovo čini kao tisuću puta ispričana drama, nije tako. Ovakve se stvari događaju samo jednom, traju zauvijek, a znaju se oduvijek. Umirući za njim postajala je živa.

petak, 03.07.2009.

Sve je to samo još jedan život

Opet sam počela pisati neki drugi tekst u nadi da će ispasti odlično i da će to konačno biti moja priča koja treba opisati točno ono što jesam i što mislim. Na kraju će opet sve završiti na prilično kratkom postu kojeg će čitati meni nepoznati, ali nadasve dragi ljudi.
To je tako jer je moj život, kratko, jasno prosto i bezbolno rečeno - sjeban. Sama sam ga učinila takvim jer sam mlada i neiskusna, dam svakome najbolji dio sebe, a meni ostaju moje vlastite mrvice. Tako me lako zavara moja mašta, a najviše bole moja očekivanja i onda shvatim da je sve lagano otišlo k vragu i molim se da dobijem putokaz koji će mi pomoći da se vratim natrag u stvarni svijet koji je, vjerovali ili ne, puno blaži i nježniji od onog u kojem živim, a sama sam ga stvorila. Prekrasno je biti mlad, ali bilo bi još ljepše biti mlad i pametan. Postoji li uopće takva osoba ili je ona: mladost - ludost jednostavno zakon kroz kojeg se mora proći. Iskreno se nadam da je. Toliko je lijepog oko mene. Toliko me ljudi voli i pronalazim sreću u mnogim stvarima. Čak i onim najmanjim koje vesele samo mene i izazivaju podsmijehe ostalih. Najbolje i najgore od mene je to što slijedim svoj instinkt. On me odvodi u propast, a onda vadi iz nje i ponovo odvlači gdje hoće. Previše volim svoju slobodu. Mislim da je prava umjetnost pronaći ju u okvirima zadanog i prepoznati granice koje nam daju sve, a opet nas ne sputavaju u bilo kojoj namjeri ili cilju. Ako je tako, onda ponosno mogu reći da sam umjetnica jer mi je upravo to uspjelo. I u svojoj ću slobodi postati baš sve ono što sam sposobna biti.

Svjesna sam da nikada neću moći doseći svoje ideale, ali ću se bezuvjetno orijentirati prema njima.

petak, 19.06.2009.

Ako ovo je san, ne budite me, a ako je java, ne dajte mi da zaspem...

Opet sama. Gledala je tv, ali nije doživljavala slike koje su se na njemu izmjenjivale. Na trenutak je osjetila kako je zaboravila disati. Vrijeme nikako nije prolazilo. Čekala je dugo. Tako je premorena od svega zaspala na kuaču. Kasno u noći probudilo ju je zveckanje ključa u staroj bravi, a zatim je čula toliko iščekivanu škripu vrata njihovog podstanarskog stana. Ušao je tiho na prstima u strahu da ju ne probudi. Slatko se osmijehnula trenutak prije nego je ušao u dnevni boravak, a zatim se počela pretvarati da spava. Prišao joj je još tiše nego je ulazio u stan, pokrio joj dekom otkriveno rame te na obraz nježno zalijepio topli poljubac. Otvorila je snene oči i ugledala ostvarenje njezinih snova. Sad je konačno mirna. Nije ju zanimalo gdje i s kim je bio ni što je radio... Beskrajno mu je vjerovala i znala je da sve što radi radi zbog nje. Njezina su slomljena krila opet bila spremna za let. Novi let s njim. Letjela bi s njim visoko i dirala oblake koje je inače promatrala s prozora i u svakom od njih tražila obrise njegova lica. Poletjela bi ona visoko u boju njegovih očiju. Znao je on dobro tko je on njoj i tko bi ona bila da nije njega. Ona je bila njegova, on njezin. Jadno bez drugog potpuno su beznadni slučajevi, poput slagalice bez rješenja ili čekanja na savršenstvo.
Da je bar svaka ljubav toliko nježna i beskrajno slijepa...

petak, 05.06.2009.

MEĐU HRPOM PAPIRIĆA UVIJEK JE JEDAN PRAVI

Opet sam provela večer u pisanju. Prebirala prstima po tipkovnici nabadajući slova koja sam jedva vidjela jer su se prolijevala pred mojim napola zatvorenim krvavim očima. Mislila sam samo na to kako tekst koji pišem mora zadovoljiti apetit kritičnih čitatelja jer samo njihovo zadovoljstvo može mi donijeti ponos i omogućiti moje daljnje postojanje. Zaprepastio me vlastiti odraz u ogledalu. Izgledam gore od bilo kakvog čudovišta. Podočnjaci su sve sličniji ljubičastim oteklim masnicama dok mi koža izgleda sasvim obješeno i naizgled prljava. To je moj stil života. Takvi smo mi pisci. Nikada ne znamo jesu li naše riječi dovoljno dobre. Zapisujemo ih u letu na malene papiriće koje lijepimo posvuda. Kod mene ih ima čak i u kupaonici pokraj wc-a, oko sudopera i ulaznih vrata. Hladnjak i stol postali su normalna stvar. Prije sam čak znala olovkom pisati po zidu, ali bojanje zidova više puta godišnje i nije neka fora. Najgore je skupljanje tih papirića i stvaranje smislenih rečenica od natuknica koje su mi zapravo bile jasne samo u onom trenutku kad sam ih zapisala. U kasnim noćnim satima slaganje slagalice bez rješenja čini se još teže nego zaista jest. Dio je to slatke muke koja se na kraju ispalti kad uzmem sve one papire i naglas pročitam svoju umotvorinu u koju sam samo nekoliko trenutak prije sumnjala i mrzila ju zbog svih nevolja koje mi je zadala. Ipak ovaj posao volim više od svega.Govori o onome što jesam i što sam bila...O onome što ću tek postati.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

-->